Početna stranicaKazalo stranicaKontaktIspis

Osteosarkom

Osteosarkom je najčešći tumor koštanog tkiva kod pasa. To je tumor koji je lokalno vrlo destruktivan, a što je najgore ima vrlo visok metastatski potencijal. Psi velikih i gigantskih pasmina najčešće obolijevaju od osteosarkoma. Pasmine kod kojih je veća pojavnost ovog tumora jesu njemački boxer, njemačka doga, njemački ovčar, bernardinac, rotwailler,zlatni retriver, labrador, doberman. Kod pasa manjih pasmina povećana incidincija ovog tumora je kod bigla i pudli (ovi podaci preuzeti su iz službenog glasila FECAVA-e, broj 13, april 2003). U našoj praksi te pasmine su u prvom redu rotwailler, njemački ovčar te doberman, no to je vjerojatno zbog veće popularnosti ovih pasmina.
Zbog toga što osteosarkom viđamo uglavnom kod velikih pasa napravljene su studije koje su potvrdile da je njegova učestalost vezana na visinu pasa, a ne na njihovu težinu no nije ustanovljeno koji su to kaktori koji kod nekih pasa dovedu do nastanka tumora. Tumor se razvije obično kod srednje starih i starih pasa, u prosjeku između 6 i 8 godine života, a u rijetkim slučajevima kod mladih pasa starih samo godinu dana. Kod gigantskih pasmina je dob obolijevanja nešto niža nego kod manjih pasa, no njima je kraći i životni vijek.Češće se razvije u mužjaka nego kod ženki. 75% svih osteosarkoma razvije s na dugim kostima-distalni radius, proksimalni humerus (podlaktične i nadlaktične kosti) distalni femur, proksimalni i distalni dio tibie (natkoljenica i potkoljenica). Češće se nalazi na predjim nego na stražnjim nogama, a smatra se da je to zbog toga što prenje noge nose veći dio težine tijela.Vrlo rijetko ova vrsta tumora zahvaća zglobove.

Na slijedećoj fotografiji je rentgenogram na kojem se vidi koliko je ovaj tumor destruktivan. Distalni dio jedne od podlaktičnih kostiju, praktički je u potpunosti razoren.
 
 
Uzrok ovog oboljenja je nepoznat odnosno nerazjašnjen.Postoje mnogi faktori koji mogu predisponirati kost za nastanak osteosarkoma kao što su multiple ili ponavljajuće traume kosti na istom mjestu , kronična stimulacija kosti izazvana metalnim implatantima ili drugim stranim tijelom, no to ne objašnjava nastanak tumora kod onih pasa koji nemaju ovakvu anamnezu.
Evo jedne slikice osteosarkoma na prednjoj nozi. Kod ovog psa tumor je prvo zahvatio prst, što nije baš tipično, koji je amputiran. Na žalost, uatoč amputaciji tumor je brzo zahvatio karpalni zglob. Na slici se vidi deformacija prednje desne noge uzrokovana malignim tumorom kostiju.
 
 
 
Na slijedećim je fotografijama prikaz tumora na skočnom zglobu, dakle stražnjoj nozi:
 
 
 
 
Prvi klinički znak bolesti je bol i posljedično šepanje. Vrlo često se i vidi oteklina na bolnom mjestu.Rtg-om se postavi sumnja na osteosarkom, a definitivna dijagnoza postavlja se biopsijom i pregledom uzetog tkiva.Biopsija je neophodna da bi OS razlikovali od drugih tumora kostiju (hondrosarkoma, multipli mijelom, limfoma) ili od metastaskih promjena na kostima koje viđamo kod primarnih tumora dojke i prostate.
Obavezna pretraga kod sumnje na OS je rtg pluća jer na žalost ovaj tumor vrlo brzo i često metastazira u pluća. Problem je u tome šta će se promjene na plućnom tkivu (makrometastaze) vidjeti samo kod 10% pasa koji ih imaju. Kod ostalih se radi o mikrometastazama koje je vrlo teško detektirati.
90% pasa u vrijeme dijagnoze osteosarkoma već ima mikrometastaske promjene na plućima jer se radi o visoko metastatičkom tumoru. Uglavnom metastazira hematogeno (krvlju).
Prvi korak u liječenju je utvrđivanje prisutnosti metastaza. Ako ih nema procjenjuje se da li pas može podnjeti amputaciju (ovisno o starosti i općem stanju te kondiciji bolesnog psa).
Podaci kažu: psi kod kojih se izvrši amputacija bez daljnje terapije preživljavaju 4 do 6 mjeseci. 10% pasa koji se podvrgnu amputaciji prežive 1 godinu s time da je uzrok smrti metastaska bolest pluća a ne primarni tumor koji je odstranjen.
Ukoliko se nakon amputacije psa podvrgne kemoterapiji cisplatinom, period preživljavanja produžuje se za 5 mjeseci, a postotak pasa koji požive 1 godinu penje se sa 10 na 50%.
U posljedje vrijeme umjesto cisplatina koristi se carboplatin koji je manje toksičan za bubrege (podaci o dužini preživljanja kod različitih terapeutskih pristupa preuzeti su iz "Textbook of veterinary internal medicine"autori: Stephen j. Ettinger, Edward c. Feldman).

Ukoliko nije moguća amputacija provodi se kemoterapija po nekoliko različitih protokola u kombinaciji sa analgeticima.U našim uvjetima preživljavanje nakon dijagnoze je obično nekoliko mjeseci.Uglavnom se vlasnici nakon što im bude objašnjeno o kakvoj se bolesti radi, nakon nekog vremena odluče za eutanaziju, posebno kada se razviju metastaze na plućima.Kao i kod drugih neizlječivih bolesti vlasnici sami najbolje procjene kvalitetu života svog psa te donesu odluku onda kada smatraju da te kvalitete više nema. Osobno sam mišljenja da ne treba razmišljati o eutanaziji, bez obzira na lošu prognozu, sve dok pas jede, veseli se svome vlasniku i životu i dok se bol može kontrolirati lijekovima.No, kao što sam rekla, svaki vlasnik zna najbolje jer najbolje poznaje svojeg psa i primjećuje promjene u ponašanju koje veterinar ne može vidjeti.